Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudjeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cudjenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim.
Kakvo sam ja svjetlo? cime sam prosvijetljen? Znanjem?. Visom poukom? cistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek…

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba; covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe…

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest.

(M.Selimovic-Dervis i Smrt)